Download Barbara Cartland - Lov Na Muzeve PDF

TitleBarbara Cartland - Lov Na Muzeve
File Size1.0 MB
Total Pages87
Table of Contents
                            PRVO POGLAVLJE 1816.
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
                        
Document Text Contents
Page 1

RafaelaR

1




Anna

Page 2

RafaelaR

2














Barbara Cartland


LOV NA MUŽEVE


Anna

Page 43

RafaelaR

43

ČETVRTO POGLAVLJE


Andrina je pogledala uokolo po sali za balove s osjećajem trijumfa. Ništa nije bilo ljepše

ni impresivnije od sale za balove u kući Broxbourne. Soba je bila ukrašena kiticama bijelog
cvijeća na dugim francuskim prozorima kroz koje se vidio vrt ukrašen vilinskim svjetlima.
Članovi orkestra nosili su crvene odore ukrašene zlaćanim uresima, a plesači su bili
predstava sami za sebe. Dame su bile okićene blistavim nakitom, a ni gospoda nisu
zaostajala bogatstvom ukrasa.

Prijestolonasljednik je učinio čast vojvodi večerajući u njegovoj kući, a na večeri ih je
bilo četrdesetero. Kasnije je došlo još dvjesto gostiju, sve najotmjeniji ljudi Londona.
Gledajući Cheryl, Andrina je zaključila da je njena sestra nadmašila sva očekivanja. Imala je
predivnu bijelu haljinu ukrašenu trakicama u koje su bili ušiveni dodaci poput snježnih
pahuljica. Andrina je mislila da nitko ne može biti ljepši od Cheryl dok se smije i dok je
sretna. Njena zlaćana kosa blistala je pod svijetlom tisuća svijeća s ogromnog kristalnog
lustera. a njene plave oči, zagledane u partnera, markiza od Glena, plamtjele su neobičnim
žarom.

Andrini se markiz nije činio toliko zgodan kao vojvoda ili neki drugi muškarci u sobi, ali
Cheryl se on sviđao i s njim uopće nije bila nervozna. To je bio prvi dobar korak k tome da
postane vojvotkinja. Andrina se zadovoljno smiješila dok je gledala u Cheryl, ali kada je
pogledom potražila Sharon, njene su se obrve blago namrštile. Sharon je izgledala egzotično
i uzbudljivo u svojoj haljini od srebrnih vrpci. Samo su njena mršava figura i njen pogled
otkrivali njenu nevinost. U crnoj kosi nosila je dvije dijamantne zvijezde koje su svjetlucale
na svjetlu svijeća.

Da bi izgledala drugačije od svojih sestara Andrina je obukla ružičastu haljinu ukrašenu
samo s malim buketicima ruža i vrpcama od baršuna. Veći broj gospode su je prilično
nemaštovito usporedili s ružom, a ona je bivala sve sigurnija u to da joj je haljina prekrasna.

Dok se Andrina spremala za bal, i pomagala Cheryl, u sobu je ušla lady Evelyn i
uzbuđeno rekla:

“Djevojke, nećete nikada pogoditi što se dogodilo! Upravo sam primila poruku od
njegove Visosti u kojoj nam dopušta da uzmemo bilo koji komad obiteljskog nakita koji nam
se sviđa!”

“Obiteljski nakit?” upitala je Andrina, a u taj čas je iz susjedne sobe ušla Sharon.
“Baš sam mislila kako nam to nedostaje,” rekla je Sharon načuvši riječi lady Evelyn. “Mi

izgledamo vrlo elegantno, ali nam nedostaje ono malo sjaja koje može dati samo nakit.”
“To isto sam i ja mislila,” rekla je Lady Evelyn. “'U mojim godinama nakit je isto toliko

bitan koliko i kozmetika kojom se uljepšavamo. “
“Gdje je obiteljski nakit?” upitala je Sharon.
“Ja ću vam pokazati,” rekla je lady Evelyn smiješeći se.
Svi su pošli na donji kat u ured gospodina Robsona koji je već primio uputstva od

njegove Visosti. On je otvorio teška željezna vrata u kutu sobe koja su se Andrini činila kao
ulaz u Aladinovu pećinu. Unutra su bile police s naslaganim kutijama obloženim kožom,

Anna

Page 44

RafaelaR

44

samtom i satenom. Gospodin Robson je otvorio sve kutije, a nakit u njima izazvao je uzdahe
opčinjenosti. Tu je bila ogromna tijara od safira i dijamanata, ogrlice, narukvice, broševi,
prstenje, sve s mnoštvom smaragda, rubina, dijamanata i bisera. Mnogi komadi nakita bili
su prastari i došli su u obitelj ili vjenčanjima ili su ih na svojim putovanjima kupili različiti
vojvode. Sharon je bila sve uzbuđenija promatrajući svaki novi komad nakita. Čak je Cheryl
bila dirnuta prizorom.

“Što ćemo odabrati?” pitala je Sharon.
“Ja bih rado nosila safire, ali nažalost ne idu uz moju haljinu. Uvijek sam smatrala da su

oni najljepši dio broksburške kolekcije. Sjećam se da su oni na vojvodinoj majci izgledali
prekrasno!”

Okrenula se prema tajniku:
“Nije li tako, gospodine Robson?”
“Njena Visost bila je jedna od najljepših žena koje sam ikada vidio,” odgovorio je.
“Hoće li vojvodi smetati ako ih nosi tko drugi?” upitala je Andrina. Pitanje je uputila

gospodinu Robsonu, ali je odgovorila lady Evelyn:
“Ne vidim razloga zašto bi ga to smetalo. Njegova majka je umrla kada mu je bilo šest

godina i teško da je se on uopće sjeća.”
Andrina nije ništa rekla, ali je bila uvjerena da se vojvoda sjeća svoje majke. Na kraju

krajeva ona se sjećala svojih roditelja iz vremena kada je imala manje od šest godina.
“Ja ću nositi dijamante,” rekla je lady Evelyn, bacivši još jedan čeznutljiv pogled na

safire. A sada djevojke vi izaberite.”
“Mislim da Cheryl treba samo malu nisku bisera,” rekla je Andrina odlučno. “No,

sigurna sam da bi bilo neprilično da nosi puno nakita pri prvom pojavljivanju.”
Lady Evelyn joj se lagano nasmiješila. .
“Potpuno si u pravu Andrina,” rekla je, “to sam ja trebala reći, a ne ti. Bilo bi nečuveno i

izraz lošeg ukusa da se pojavila s puno nakita. Niska bisera bit će savršena za Cheryl.” . .
“Zašto ne uzmete ove, gospođice Sharon,” predložio je gospodin Robson. . ,
“Želim nešto što svjetluca,” rekla je Sharon odlučno. On je otvorio drugu kutiju u kojoj

su bila dva dijamantna broša u obliku zvijezda, koje je Andrina umetnula u Sharoninu kosu.
“A što ćeš ti uzeti, Andrina?” pitala je lady Evelyn. Andrina je odrnahnula glavom.

“Meni ne treba nakit. Imam vjenac koji mi ide uz haljinu i to je sve što mi treba.”
Nitko nije imao ništa protiv. Zahvalile su se gopodinu Robsonu i pošle na gornji kat.
“Zašto nisi odabrala neku lijepu narukvicu?” upitala je Chryl kada su došle do spavaćih

soba.
“Samo bi mi bila sakrivena rukavicama,” odgovorila je brzo Andrina.
Nikome nije mogla objasniti da joj se vojvodina ponuda da ponesu obiteljski nakit činila

odbojnom. Osjećala je prema njemu i njegovom stavu previše negativnog da bi nosila njegov
nakit. Andrina je nagovorila vojvodu da ih uvede u društvo i nije htjela ništa više od
neophodnog.

Anna

Page 86

RafaelaR

86

“Možeš li zaista usporediti sebe sa svojom nesnalažljivom mladom sestrom ili sa
Sharon koja će za nekoliko godina biti uglancana i profinjena žena veleposlanika. Ne bih
rekao!”

“Ja sam ti ljepša... od njih?”
“Ne mogu pogledati niti jednu drugu ženu kad si ti u sobi!” Andrina je duboko uzahnula.

Nikad prije joj nije dao kompliment. “Ali ti imaš puno više od lijepog lica,” rekao je potiho.
Sjeo je na krevet, približio se njenom licu i rekao tihim glasom: “Andrina, strah me je!”
Andrina nije očekivala da će to reći.

“Rekla si da me voliš, ali ako te ja ponovo preplašim mogla bi me opet zamrziti, a to ne
bih mogao podnijeti!”

Andrina je opet uzdahnula. Shvatila je što je govorio. To nije bio ciničan, aristokratski
vojvoda već je to iz njega govorio maleni dječak koji se bojao da je ne izgubi.

“Zaboravio sam biti nježan, ako sam to ikada i znao!” nastavio je vojvoda. “Rastao sam
naviknut na hladnoću i nezainteresiranost za bilo čije osjećaje osim za svoje.”

Pogledao joj je u lice kada je rekao:
“Ali stalo mi je do tvojih osjećaja! Očajno trebam tvoju ljubav! Pomozi mi, Andrina, da

budem onakav kakvog me ti želiš!”
Andrina se odjednom osjetila smirenom, srce joj je reklo što treba učiniti. Nasmijala se i

raširila ruke.
“Nećeš me uplašiti,” rekla je nježno. “Volim te baš takvog kakav jesi. Volim te svim

svojim srcem, umom i dušom! Potpuno sam tvoja, ništa ti drugo nemam za dati!”
Vojvoda je uzdahnuo, nagnuo se naprijed i stavio lice na njen vrat.
“Zaista to misliš?” upitao je nesigurnim glasom kao da je što prepuklo u njemu.
Čvrsto ju je zagrlio i Andrina je osjetila nešto vlažno na svom vratu.
Znala je da ju on treba, kao što ju je trebala Cheryl i kao što će je jednom trebati njen

sin. Pripila se uz njega i stavila svoje usne na njegovu kosu.
“Volim te ... više nego što se riječima može izreći!” šaptala je, “i znam da su pred nama

predivne godine.”
Vojvoda nije ništa rekao, samo ju je jače zagrlio, a Andrina je nastavila:
“Ali me prvo moraš naučiti mnogim stvarima ... jer kao što si rekao ... ja sam tako

budalasta ... a ti si tako razuman.”
Malo je uzdahnula.
“Kad smo se vjenčavali, pomislila sam koliko bi mi bilo lakše dokazati da te volim da ti

nisi vojvoda! A onda sam se sjetila da si mi ti rekao ... kako su te stvari nebitne.”
Još uvijek je osjećala vojvodine suze na vratu kad je rekla: “Shvatila sam da je potpuno

nevažno jesi li ti vojvoda ili smetlar kad se ovoliko volimo! Mi smo samo dvoje ljudi ...
muškarac i žena predodređeni da se vole ... jer bi nam inače životi bili užasni! Zbog toga što
te volim ... osjećam se kao da sam u raju!”

Vojvoda je podigao glavu. Andrina je pod blagim svjetlom svijeće vidjela suze u
njegovim očima.

Anna

Page 87

RafaelaR

87

“Mogu li ja učiniti da naša ljubav izgleda kao raj?” upitao je vojvoda.
“Predivno je biti u tvojoj blizini i kad me poljubiš ...,” rekla je Andrina, “ali ja ti želim

potpuno pripadati... I želim da me naučiš sve o ljubavi. To će biti raj za mene!”
Pogledala je i shvatila da ima izraz lica koji ga je činio mlađim i sretnijim nego ikad

prije. Tada je rekao drhtavim i nesigurnim glasom:
“Volim te i obožavam, moja mala savršena ženice! Ti si nešto najljepše što sam ikad

vidio i sada si moja i samo moja! Ne smijem te nikada izgubiti!”
“Nikad me nećeš izgubiti,” prošaptala je Andrina.
Privukao ju je bliže, pobuđujući čudne osjećaju u Andrini. Njegove usne poticale su

vatru koja je u njoj gorjela.
“Voli me, najdraži, voli me! Bog zna koliko želim tvoju ljubav!”
Na Andrininim usnama, obrazima, vratu i grudima ponavljale su se riječi:
“Volim te ... volim te!”
Andrina nije znala jesu li te riječi u njenim mislima ili ih je on izgovarao. Oboje su se

izgubili u neizrecivoj strasti koja ih je odvela u njihov raj. Ništa što im je svijet mogao
ponuditi nije bilo bitno osim uzbuđenja, ljepote i čuda ljubavi.




Anna

Similer Documents