Download VADUNEC - Položaj žene u srednjem vijeku PDF

TitleVADUNEC - Položaj žene u srednjem vijeku
TagsCreative Writing Types
File Size536.0 KB
Total Pages15
Document Text Contents
Page 1

48 49

Ines Vađunec
[profesor hrvatskog jezika i književnosti i povijesti]

Položaj žene u srednjem vijeku na
hrvatskim prostorima*

i. uvod

„Priroda uvijek teži stvoriti savršeno biće, muškarca, ali se ponekad dogodi
pogreška – žena.“|1 Ovo kleričko shvaćanje bila je deviza odnosa prema ženi i
pokazatelj njenog položaja na srednjovjekovnim hrvatskim prostorima. Smatrala
se nesamostalnim bićem, sklonim grijehu i nesposobnim brinuti o sebi i svom tijelu
te je stoga trebala nadzor muškarca – oca, brata, muža. Društvo joj je kao jedinu
svrhu nametnulo produžavanje roda brojnim potomstvom, dok je u obitelji imala
marginalnu ulogu. Muškarac je bio pripadnik „javne,“ a žena „privatne“ sfere. Njen
životni prostor činili su boravak u kući i odlazak u crkvu. Crkveni oci i mizogino
društvo stvorili su ideal srednjovjekovne žene kojem su malobrojne bile dorasle.
One su se svojski trudile zadržati dobar glas koji im je bio glavni adut u ostvarenju
cilja – udaje. Većina se žena potpuno mogla ostvariti samo kroz brak i majčinstvo.
Crkva im je pomogla u toj mjeri što se tražila ženska suglasnost prilikom skla-
panja braka, ali i tu je riječ oca obitelji bila zadnja. Unatoč mračnoj predodžbi
srednjovjekovne žene i njenog tužnog i podčinjenog položaja, stvarnost nam
donosi nešto drugačiju sliku. Položaj žene uvelike je ovisio o njenom društvenom
položaju i tome gdje je živjela. Dok su u Dalmaciji žene ostvarivale minimalna
prava, u Slavoniji su bile gotovo ravnopravne s mužem. Osim kroz brak, žene su
se ostvarivale i kroz redovništvo. Crkva je pozdravljala celibat i visoko cijenila
one koji su se posvetili duhovnom životu. Neke su se, zahvaljujući Crkvi, uzdigle
na društvenoj ljestvici kao predstojnice samostana. Ipak, mnoge su se djevojke
okrenule samostanskom životu ne iz vjerskih pobuda, već zbog izostanka miraza.

Iako u srednjem vijeku laički neudani status za žene nije bio opcija, neke
su se izborile za takav život, ali su naišle na osudu suvremenika. Unatoč brojnim
restrikcijama i otežavajućim okolnostima, u srednjem se vijeku javljaju prve,
uvjetno rečeno, emancipirane žene. One njeguju svoje obrazovanje te se tako,
primjerice, u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća formira ženski književni kružok. Tu
djeluje najstarija hrvatska književnica Nada Bunić sa svojim sestrama. U poduljem
tekstu ona brani čast svoje kuće i sestara pa se čini da su zlonamjernici pokušali
baciti loše svjetlo na slobodoumne, neudane žene.|2 U književnosti žene ipak nisu
ostavile traga, već se javljaju samo kao predmet razmatranja, više mržen nego
voljen. Uz Nadu i Juliju Bunić kao pjesnikinje se spominju i Nikoleta de Resti i
Margarita de Menze, no one nisu postavljale izazove dubrovačkom društvu niti su
postavljale pitanja o položaju žene. U tome su prednjačile Cvijeta Zuzorić koja je
uvela nove oblike ponašanja žena u javnom i privatnom životu te Marija Gučetić
koja je izrazila nezadovoljstvo postojećim društvenim stanjem.|3

Ovaj članak posvećen je običnim, svakodnevnim ženama srednjeg vijeka.
Cilj mu je pokušati baciti malo svjetla na nepoznat, nevidljiv svijet marginalizirane
skupine- žena. Starija povijesna istraživanja bila su posvećena „velikim“ temama –
ratovima, politici, moćnim vladarima, osvajanjima, dok se u novije vrijeme budi sve
veći interes za svakodnevicu naših predaka. U literaturi o ovom razdoblju najviše
su zastupljeni Dubrovnik, dalmatinski i slavonski gradovi te Istra. Ta su područja
bila razvijenija i imala su sređenije spise. Proučavanjem žene u srednjem vijeku
bavili su se između ostalog: Zdenka Janeković Römer koja proučava položaj žena

* Ovaj članak je skraćena verzija diplomskog rada autorice koji je nastao pod mentorstvom doc. dr.
sc. Zrinke Nikolić-Jakus. [Op.ur.]

Eseji, članci i ras prave Pro Tempore 6/7

Dugi niz godina povijesna su istraživanja bila orijentirana na
„mušku“ povijest. Pokušala se stvoriti opća slika povijesnih doga-
đaja, istaknuti njihova važnost i uzročno-posljedične veze. U tim
su proučavanjima glavnu ulogu imali muškarci- vladari, ratnici,
političari. Tek bi se ponekad pojavila koja žena koja bi se uspjela
uzdići svojim značajem i sposobnostima. Ovaj će rad pokušati
baciti malo svjetla na taj, još uvijek nedovoljno istraženi, margi-
nalizirani društveni sloj – žene. Bit će riječi o samom položaju
hrvatske žene u srednjem vijeku, njenoj svakodnevici, idealima
kojima je morala stremiti, odnosima muškaraca i žena te utjecaju
Crkve na njen život. Zbog obilnije građe, najviše podataka imamo
za područje Dubrovnika i dalmatinskih gradova. Također, treba
napomenuti da su u članku korišteni radovi hrvatskih povje-
sničara koji su, unatoč svemu, još dosta manjkavi i zahtijevaju
dodatna istraživanja. Upotpunjavanju slike srednjovjekovne
hrvatske žene doprinose i viđenja njihovih suvremenika poput
Filipa de Diversisa ili Benka Kotruljevića koji nam, osim opisa
ženske svakodnevice, donose i nazore, stajališta i naivne pre-
dodžbe „običnih“ srednjovjekovnih ljudi. Značajan su izvor i
brojne oporuke zahvaljujući kojima dolazimo do podataka o
imovinskim odnosima, darovnice samostanima te kazneni spisi
i gradski statuti. Nadam se da će ovaj članak dati neke osnovne
podatke i predodžbe o ženama srednjeg vijeka koji će biti poticaj
za daljnja istraživanja.

Ključne riječi: žena, srednji vijek, ideal žene, miraz, brak,
Dubrovnik, samostan, imovinski odnosi

Page 2

50 51

u braku i obitelji na dubrovačkom području, Zrinka Nikolić koja se bavi ženskom
poviješću na području dalmatinskih gradova, Lujo Margetić koji istražuje pravni
položaj žena, Marija Karbić koja je provela istraživanja o položaju žene u Slavoniji
te Marija Mogorović Crljenko koja se bavi svijetom istarskih žena u srednjem
vijeku. Iako malen i dalek od sveobuhvatne analize, nadam se da će ovaj članak
ipak dati odgovore koji će omogućiti zavirivanje u živote, stavove i svakodnevicu
srednjovjekovne žene.

ii. ideal žene

Neka od prvih pitanja koja si postavljamo kad razmišljamo o životu sred-
njovjekovne žene su kakav je bio njen ideal i ostvarenje tog ideala u stvarnom
životu. Ideal žene po ukusu muškaraca donosi nam dubrovački trgovac Benedikt
Kotruljević u svom djelu „Knjiga o umijeću trgovanja.“ On kaže: „Žena mora biti
lijepa, moralna i poštena roda, ne mora biti bogata, kako misli većina mladića, koji
traže bogatstvo, a ne ženu, a kad ga dobiju loše s njom žive. Tri su dobra općenito
u ženi – poštenje, koje se sastoji u krepostima, korisnost – miraz, nasljedstvo i
bogatstvo, te naslada koja se sastoji od ljepote koja je Božji dar onome koji je ima.
Žena mora biti razborita, postojana, ozbiljna, mila, marljiva, blaga, čedna, milosrdna,
pobožna, religiozna, velikodušna, uzdržljiva, darežljiva, radina, umjerena u jelu i
piću, trijezna, oštroumna i uvijek zaposlena, jer su nerad i siromaštvo uzrok dubo-
kog pada žene i ona se od njih brani svojim radom. Prema svom staležu žena mora
biti opremljena odjećom i uresima, a put joj mora biti čista te nikada, ni iz kojeg
razloga ne smije mazati lice jer se smatra ne samo sramotom nego i prekršajem
ako se neka žena pojavi namazana lica.“|4 Zadatak je žene da se dopada, da bude
muškarcu korisna, da ga tješi, njeguje, liječi mu bolesti, da rađa i odgaja njihovo
potomstvo i da tugu za umrlom djecom utapa u novim trudnoćama i porodima.

Žena je simbol onog života koji je obuhvaćao religiju, ljubav, dobrotu i
moralnost. Početak pokreta „feminizacije“ dolazi iz krila Crkve, od Franje Asiškog
koji je afirmirao vrijednosti žene ne samo u teoriji nego i u stvarnom životu.
Marijanski kult je također utjecao na promjene pogleda prema ženama, odnosno
na pojavu modela udivljenja i ljubavi prema njima. U svjetovnom okruženju,
novi osjećaji su se pojavili u književnosti i dugoročno su utjecali na ponašanje
ljudi, prije svega u višim slojevima društva. Kasnosrednjovjekovna ideja „službe“
muškarca prema ženi, pokušaja da se ljubav zaradi udvaranjem, a ne silom, ima
važno značenje u povijesti odnosa spolova. Žena je dovedena u poziciju između
Marije i Eve, simbola najviših vrlina i slabosti. Glavni izvor konflikta bilo je žen-
sko tijelo koje je postalo simbol tjelesnosti kao takve, nasuprot muškarcu čije
je tijelo simboliziralo razum.|5 Nezavidnom položaju žena u srednjovjekovnom
životu pridonijela je i mizoginija. Žena je „divno zlo,“ opaka i varljiva, desna ruka
Sotone i isključivi krivac za izgon iz zemaljskog raja. Kako se smatralo da je žena
u srži putena ustanovljeni su vrlo strogi modeli ponašanja sa svrhom kroćenja te
„opasne“ prirodnosti. Briga o tome povjerena je muškarcima, iz uvjerenja da žena
ne može odgovarati za samu sebe. Smatralo se da njenim životom i ponašanjem
mogu upravljati strah od Boga, nadzor muža, sram pred ljudima i snaga zakona.|6

Žena može biti dobra i puna vrlina ako je zauzdaju i nadziru muškarci iz njene
okoline – otac, muž i drugi. „Feminizam“ karakterističan za mnoge traktate o lju-
bavi iz prve polovine 16. stoljeća, uzdizao je dostojanstvo žene, njezin um i ljepotu,
ali nije uspio uzdignuti njen položaj u braku i javnom životu. Dubrovački biograf
Serafin Crijević reći će da od žena nitko ne traži i ne želi studije književnosti jer se
po općem uvjerenju žena treba prikloniti igli i preslici, a ne knjigama, tkalačkom
stanu, a ne školi. Po njegovu uvjerenju, žena koja njeguje učenost mogla bi se
uzdići iznad svog spola i vladati se kao muškarac.|7

Djevojke se pozivaju na čistoću, umjerenost, stidljivost, odanost i posluš-
nost, a prije svega na čuvanje časti. Ilija Crijević kroz lik Paule de Zamagna daje
lik žene slavnoga roda, časne i stidljive, poslušne svekru i mužu, žene koja usađuje
djeci strah Božji, besprijekorno upravlja domom, štedljiva je, skromna u odijevanju,
tiha, poštena, umjerena, trezvena i nadasve pobožna. Ona ne ugrožava imetak svog
muža tražeći od njega nakit, narukvice, poslastice, škare za kovrčanje kose, purpur,
ulja i mirise i sve ono što priliči ženskom svijetu, svjesna da je „raskoš neprijatelj
čednosti i raspirivatelj strasti.“|8 Izbjegava prazne razgovore, prisustvuje svetim
propovijedima, moli Boga ujutro i navečer i sluša službu Božju tri, četiri puta
dnevno. Kroz nju, Crijević daje model idealne vlasteoske žene, savršeno usklađene
s ulogom koju joj je zadalo društvo i obitelj. Razzi je zapisao da se djevojke iz viših
slojeva gotovo nikada ne vide na ulici, jer odlaze u najbližu crkvu, a ispovijedaju
se u kući. Smatra se da očevi ne smiju puštati žensku djecu iz kuće, jer ih na
ulicama i trgovima te u tuđim kućama „vrebaju brojne opasnosti zbog kojih bi
mogle izgubiti čast.“ Bolje im je uskratiti posjete da bi se izbjegli mnogi skandali
te po njegovu mišljenju, plemićkim djevojkama dolikuje sjediti kod kuće i učiti
kuhati, vesti, presti i tkati. Izlaganje završava komentarom da će takve umjerene
i razborite djevojke biti na čast svojoj obitelji i plemićkom statusu.|9 Upravo kroz
razmišljanje o ljubavi i ljepoti, ženskome umu i vrlinama, počeo je proces emanci-
pacije žena. Reformacija i katolička obnova za neko su vrijeme potisnule značenje
tih promjena jačanjem nadzora crkvenih i svjetovnih institucija nad privatnim
životom čovjeka, no idejni temelji novog odnosa prema ženama, prema ljubavi i
ophođenja muškaraca prema ženama bili su postavljeni.|10

iii. položaj žene

Žene su određene isključivo svojom ulogom u obitelji i samo preko te
grupe zauzimaju mjesto u društvu. Nezavidan položaj žena u obitelji samo je
ekstremna posljedica takva ustrojstva društva u kojem pojedinac prava i položaj
dobiva po grupi, a ne po sebi. Pod utjecajem kršćanske doktrine o braku položaj
žena se donekle popravio jer su dobile pravo odlučivanja u bračnim pitanjima,
a time i veći ugled u bračnoj vezi.|11 Položaj žene u društvu bitno je određen
njenim položajem u bračnoj zajednici. Plemićko porijeklo žena u dubrovačkim
je prilikama bilo mnogo važnije za rodovsku i stalešku politiku nego u drugim
gradskim republikama onog vremena. Kako se smatralo da je žena, za razliku od
muškarca, vođena nagonima, ustanovljeni su vrlo strogi modeli ponašanja sa
svrhom njenog zauzdavanja. Kotruljević je u potpunosti prihvatio suvremena

Eseji, članci i ras prave Pro Tempore 6/7Ines Vađunec Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim prostorima

Page 7

60 61

počelo biti zamjenjivano mirazom.|60 U Zadru miraz kćeri nije mogao biti veći
od dijela koji bi dobila da se nasljedstvo jednako dijelilo među potomcima. U
svim dalmatinskim gradovima sačuvane su isprave u kojima se kćeri nakon što su
primile miraz odriču svakog prava na očinsko naslijeđe, dok se u nekim statutima
pojavila i odredba da očinske kuće nasljeđuju isključivo sinovi. Prvotno se miraz
u novcu isplaćivao djevojkama koje su se udavale za strance iz udaljenih gradova.
Takav se običaj u dalmatinskim gradovima prvo pojavio u Zadru zbog razvijenije
ekonomije koja je omogućavala jednostavniju isplatu u novcu. U Trogiru i Splitu
se duže vrijeme zadržalo davanje nekretnina. Konačno je u Zadru u 14. stoljeću
isplata miraza u novcu postala način na koji su sestre uskraćivane u jednakom
pravu nasljeđivanja s braćom jer dobiveni je iznos bio manji od dijela koji bi dobile
ravnopravnom podjelom nasljedstva.|61 Proces postupnog isključivanja žena iz
jednakog nasljeđivanja bio je opća pojava na europskom Mediteranu. Umjesto
jednakog dijela očinske imovine, žena dobiva miraz u novcu- smatralo se da je
time isplaćena prilikom udaje i gubila je pravo na nasljedstvo nakon očeve smrti.|62
Oporučno, žena je mogla raspolagati sa ¼ svog miraza, a preostali dio pripadao je
po zakonu njenoj djeci. Ukoliko nije imala djece, mogla je raspolagati polovicom
miraza, a druga se polovica vraćala njenoj obitelji.

Mirazna imovina bila je vezana, odnosno žena nije mogla njome slobodno
raspolagati i trošiti je, jer je bila namijenjena udaji, a nasljeđivala su je djeca, a ako
u braku nije bilo djece, miraz se vraćao ženinoj obitelji.|63 Statutarnim odredbama
bilo je propisano da žena koja se preudaje ima pravo samo na malu otpremninu,
a ne i na stvari koje je stekla u braku. Za vrijeme braka žena ne može raspolagati
mirazom. Dokle god su kognatske veze zadržavale značenje za obitelj poput
agnatskih, udaja kćeri nije nužno značila njezino napuštanje vlastite obitelji.
Budući da se kćeri i nasljedstvo koje su dobile nisu smatrali gubitkom za obitelj,
nije bilo neophodno čuvati obiteljske nekretnine samo za sinove koji će nastaviti
rod. Kćerina su djeca još uvijek mogla izabrati pripadnost majčinoj obitelji, a čak
su i zetovi mogli pridonijeti svojom imovinom bogatstvu obitelji svojih žena.|64

U ženinom su posjedu, tako, barem na području Istre, bili miraz, uzmirazje i
basadego (vjenčani dar). Taj je dio imovine bio isključivo vlasništvo žene, samo što
ona time nije mogla potpuno samostalno raspolagati, jer joj je za njegovo otuđenje
bila potrebna muževa suglasnost. Ti su darovi osiguravali ženu za vrijeme braka,
ali i nakon njega, a namjena im je do određene mjere bila i zaštita djece. Miraz su
u pravilu davali roditelji, a uzmirazje i basadego zaručnik. Uzmirazjem je zaručnik
povećavao miraz, kako bi se ravnomjerno rasporedio teret osiguranja budućnosti
zaručnice, dok je basadego dobio naziv prema latinskoj riječi basium-poljubac, a
prvobitno je označavao darivanje zaručnice u trenutku kad ju je njen zaručnik
„uzimao u posjed“ svečanim poljupcem kada bi završila ceremonija vjenčanja.
Uzmirazje se davalo u novcu ili naturi (krzno, bluza, cipele, čarape…).|65

Ako se žena preudala ili živjela nečasno, gubila je pravo na doživotno
uživanje imovine umrlog muža, ali su joj nasljednici morali izručiti miraz i polo-
vicu uzmirazja. Moglo se dogoditi da žena od dana udaje pa do dana sastavljanja
oporuke ni ne vidi svoj miraz. Ta je imovina samo prelazila iz ruku njenog oca u
ruku njenog svekra, muža i sinova. Propisi o miraznoj imovini nastali u nastojanju

da se zaštite interesi nasljednika, a ne žene same.|66 Prva zakonska regulacija o
mirazu u Dalmaciji tek je dubrovački Ordo de dotibus et nuptiis iz 1235. godine
koji određuje kolika smije biti visina miraza vlasteoskih djevojaka, te kakva mora
biti njihova oprema. Vrijednost nakita i odjeće također je strogo određena, s time
da je dozvoljeno tu vrijednost smanjiti, ali nikako uvećati. Ograničenja iznosa
miraza nisu vrijedila za udovice i nasljednice. Sredinom 15. stoljeća prestaje rast
miraza.|67 Mirazi žena iz viših slojeva neprekidno su rasli i dosezali ponekad
vrtoglave iznose, ali žene nisu mogle raspolagati tom imovinom niti se upuštati
u veće poslove. Nasuprot tome, žene siromašnih obrtnika i zemljoradnika ne
samo da su raspolagale svojim mirazom i poslovale njime nego su često i dijelile
ukupnu imovinu stečenu u braku sa svojim mužem.|68

vii. vjenčanje

U Dalmaciji i Dubrovniku vjenčanja su se tijekom srednjeg vijeka najčešće
održavala po kućama, odnosno u svjetovnom prostoru. Središnji dio ceremonije
vjenčanja odvijao se najčešće u privatnoj kući ili u notarskoj kancelariji, a glavnu
ulogu u tome je imao notar, a ne svećenik. Laici su sačuvali određeni nadzor i
nadležnost nad bračnim stvarima i shvaćanje da je brak njihova osobna stvar. No
ipak su ljudi svih staleža u velikoj mjeri prihvatili i živjeli novosti koje je Crkva
donijela na područje braka.|69

Što se tiče samog obreda vjenčanja, stvari su išle sljedećim tokom. Ujutro na
dan svadbe, jedan od općinskih notara s dvojicom svjedoka, dolazio bi k nevjesti da
je pita je li sporazumna uzeti tog i tog čovjeka za zakonitog muža. Ona bi davala
suglasnost slabim glasom ili klimanjem glave, a katkada bi joj žene koje stoje uz
nju položile ruke na glavu i savile je. Sama svadba smjela je trajati samo jedan dan
kako se dragocjeno vrijeme ne bi razbacivalo u nekorisnoj zabavi. Sredinom 15.
stoljeća dubrovačko je Veliko vijeće odlučilo da mladoženja mora isprositi dje-
vojku šest mjeseci prije vjenčanja, pod prijetnjom kazne zatvora. Filip de Diversis
kaže da se na dan vjenčanja obavljala interrogatio pred dva svjedoka, a zatim se
mladenka prstenovala i na glavu joj se stavljala kruna od srebra i zlata ako je bila
djevica, a ako je djevičanstvo izgubljeno tjelesnim sjedinjenjem, nije se stavljala
kruna.|70 Mlada je bila okićena nakitom i odjevena u odjeću koja se nosila samo u
toj prilici, kao simbol ugleda i bogatstva obiju obitelji. Prije nego što ode iz očeve
kuće, prima blagoslov Abrahama, Izaka i Jakova, a potom kroči između dviju žena
koje poučavaju nevjestu što tada treba činiti, polažu je u krevet i ujutro su uz nju
kod ustajanja. Uzvanici nevjeste i njenih roditelja odjeljuju se i gladni se vraćaju
svojim kućama.|71 Nakon toga je uz svirku i ples povorka kretala ka kući mlado-
ženje. Udovac udovicu dovodi u sumrak, s time da izostaju popratne svečanosti
i to vesela glazbena povorka, kruna djevičanstva, odlazak na misu i blagoslov.
Ako udovac vodi djevicu, održavaju se skoro svi obredi, a ako pak čovjek koji nije
udovac odvodi udovicu svi obredi ostaju osim krune djevičanstva te se ne ide na
misu. Odgovarajući na pitanja svećenika , muž ženi obećava vjernost, uzdržavanje
i zaštitu, a ona njemu vjernost, poslušnost i odanu službu, do kraja života. Takav
obred koji je spoj tradicionalnih elemenata rimskog braka (sporazum, prsten, miraz)

Eseji, članci i ras prave Pro Tempore 6/7Ines Vađunec Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim prostorima

Page 8

62 63

i novih kršćanskih elemenata (blagoslov, sporazum) trebao je osigurati autoritet
Crkve u bračnim pitanjima.|72

Svadba je označavala konzumaciju braka, početak reproduktivnog života
para, suživot i svečano obznanjivanje braka čitavoj zajednici. Od sklapanja bračnog
ugovora do odlaska žene u mladoženjinu kuću, radi konzumacije braka, znalo je
proći od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, a uobičajen je bio razmak između
jedne i tri godine. To je vrijedilo u slučaju da je mladenka bila maloljetna, odnosno
u nezakonskoj dobi za brak. U tom je slučaju u njeno ime per verba de futuro brak
zaključivao njen otac ili skrbnik, a ona se kasnije morala u zakonskoj dobi i sama
obvezati per verba de presenti da pristaje. Tome je vjerojatno služio obred prilikom
vjenčanja gdje mladenka prihvaća dotičnog prosca za muža.

viii. bračni život

viii.1. položaj žene u braku

„Ako se neće popraviti, posluži se batinom, ali to neka bude zadnji lijek.
Nastoj da to nitko ne sazna, jer nema veće optužbe protiv ugledna čovjeka negoli
da tuče ženu, jer je ona slabo i vrlo kukavno stvorenje i nesavršen čovjek. Budući
da je ona bezvrijedna stvar i u tvojoj vlasti te se ne može braniti rukama ni nogama,
podlo je da ti na nju digneš ruku. Bez sumnje, žena je takva kakvom ju je muž
učinio. Umjereno opći, jer ti učiš svoju ženu dobru vladanju. Izrodit ćeš djecu i
učiniti ljubav savršenijom i cjelovitijom. Ne čini je ljubomornom ni sumnjičavom,
uzvraćaj joj u potpunosti nesmanjenu ljubav, ne budi požudan. Živi uzdržljivo i
budi vjeran svojoj ženi.“|73 Crkveni zakon traži od žene da živi s mužem i preuzme
bračne dužnosti, da bude poslušna i da ne otuđuje bračna dobra protiv njegove
volje. Kotruljević i Cerva ne stavljaju miraz na prvo mjesto, iako je igrao tako
veliku ulogu u svakodnevnoj praksi, već su za njih važni preduvjeti dobra obitelj,
veze i prijateljstva, ugled i lijepo ponašanje djevojke, dobrota, umjerena ljepota,
mladost i plodnost te djevičanstvo. Ljubav žene prema mužu definirana je kao
strahopoštovanje i poslušnost, a ljubav muža kao blagost i naklonost.|74

Krajem 16. stoljeća u Novigradu i njegovu distriktu prevladavala je jedno-
stavna obitelj, koji su činili roditelji i djeca, a takve obitelji najčešće nisu imale
mnogo djece. U kakvim su prilikama ljudi živjeli u pravilu je zavisilo od njihova
društvenog i materijalnog statusa te od područja gdje su živjeli. Obrtnici i trgovci
te seljaci najčešće su živjeli u višećelijskim kućama koje su se sastojale od dviju
osnovnih prostorija- dnevne sobe koja je najčešće uključivala i kuhinju te spavaće
sobe, a dodatne su prostorije ovisile o njihovom materijalnom statusu. Kod viših
slojeva, u kućama koje su imale mnogo prostorija, često su i supružnici imali svaki
svoju sobu. Njihove su sobe bile povezane, odnosno odijeljene vratima, tako da su
mogli jedan drugome dolaziti, bez znanja i pogleda ostalih ukućana. Do muževljeve
sobe je obično bila knjižnica, a do ženine garderoba gdje spavaju djevojke tako
da je dobrim dijelom osobni i intimni život supružnika ovisio o njihovom mate-
rijalnom statusu.|75 U braku je nažalost bilo i zlostavljanja. Tako je splitski statut
zahtijevao da se muž čija je žena pobjegla zbog zlostavljanja zakune da neće biti

okrutan i povrijediti je preko „uobičajene mjere.“ Pod prijetnjom globe od njega
se tražilo da otjeranu ženu primi natrag, a ako bi se dokazalo da je muž ugrozio
ženin život bez njene krivnje, bilo joj je dopušteno da živi odvojeno od njega i da
prima uzdržavanje. One su ponekad i same tražile odvojen život ili su bježale od
kuće s tim da su pučanke češće bježale od plemkinja koje nisu imale kamo otići
niti su mogle osigurati svoju egzistenciju.|76 I sam Benko Kotruljević, kao što je
gore navedeno, savršenom je trgovcu savjetovao da ne tuče ženu, već da je blago
opominje, te da kao posljednju mogućnost može upotrijebiti i batine kako bi je
vratio na pravi put. Žena je suprugu mogla biti nesimpatična i previše brbljava i
zaslužiti kaznu, a mogla je biti kažnjena i zbog neplodnosti, premda nije uvijek
ona bila neplodna. Motivi za fizičko kažnjavanje, ali i ubojstvo supruge mogli
su biti i muževljeva ljubomora, ženin preljub, prigovaranje, neposluh, bježanje.
Najčešće fizičko kažnjavanje žene, zapravo zlostavljanje, nije dolazilo pred sud,
osim kad bi njegove posljedice bile fatalne za žrtvu. U slučajevima da se neizdr-
živa situacija ponavljala iz dana u dan, žena je bila prisiljena obraniti se, makar i
ubojstvom supruga. U takvim su slučajevima najčešće pribjegavale „nevidljivom
oružju,“ čaranju i otrovima.|77

viii.2. imovinski položaj žene u braku

Imovinski položaj udane žene u srednjem vijeku velikim je dijelom ovisio
o njenom društvenom statusu i regiji gdje je živjela. U brakovima pučana postojao
je veći stupanj ravnopravnosti, osiguran podjednakom dobi i slobodnim izbo-
rom supružnika. Uz to, statut je pučanima dopuštao zajednicu dobara, odnosno
ravnopravnu podjelu dobara između muža i žene, nasuprot miraznom sustavu
koji je nalagao drugačije nasljedno pravo i imovinske odnose u brakovima vla-
stele. Obrtnici i sitni trgovci žive isključivo od vlastitog rada, a ne od naslijeđene
imovine i zbog toga njihove obitelji nisu opterećene brigom o očuvanju patri-
monija, kao što je slučaj s vlasteoskim obiteljima. Mnogobrojni bračni, mirazni
ili kupoprodajni ugovori svjedoče da mladi pučanski parovi redovito otpočinju
bračni život kupovinom ili najmom kuće, dok su mlade udavače, obrtničke kćeri,
služavke ili bivše ancile od svoje skromne uštede same kupovale kućicu kako bi
time poboljšale svoje izglede za udaju. Profesija daje veće značenje pojedincu
i omogućuje mu samostalnost koja je uskraćena članovima velikih vlasteoskih
obitelji, ovisnima o rodu i patrimonijalnoj imovini. Obrtnikov je dom definirala
bračna veza. Siromaštvo sitnih obrtnika im ne dopušta da temelje egzistenciju svoje
obitelji na naslijeđenim dobrima. Oni ne mogu stvoriti rod koji bi bio sposoban
jamčiti uzdržavanje, sigurnost i status pojedinca, već umjesto roda, društvenu
sigurnost i pomoć obrtnicima pružali su strukovni kolege, okupljeni u bratovšti-
nama. Pučani se okupljaju u susjedstvu prema profesionalnom, a vlastela prema
obiteljskom kriteriju.|78

U gradovima međurječja Save i Drave svaki je odrasli član obitelji, bilo
muškarac, bilo žena, mogao slobodno raspolagati svojom imovinom, bez obzira na
to je li ju je naslijedio ili stekao. Prilikom stjecanja zajedničke imovine morali su
biti prisutni i muž i žena, a ona im je pripadala na jednake dijelove. Muž sam nije

Eseji, članci i ras prave Pro Tempore 6/7Ines Vađunec Položaj žene u srednjem vijeku na hrvatskim prostorima

Page 14

B

Page 15

417

Časopis studenata povijesti
godina vi, broj 6/7, 2009.

Lektura i korektura
Vedrana Janković
Marko Pojatina
Zoran Priselac

Dizajn i priprema za tisak
Tomislav Vlainić
Lada Vlainić

Prijevod sažetaka
na engleski jezik
Tomislav Branđolica
Marko Lovrić
Marija Marčetić

Prijevod sažetaka
na njemački jezik
Azra Plićanić-Mesić, prof.
Filip Šimetin Šegvić

Prijevod sažetaka
na francuski jezik
doc. dr. sc. Zvjezdana
Sikirić-Assouline
Zrinka Miladin

Izdavač
ISHA Zagreb

– Klub studenata povijesti

Tisak
Kerschoffset

Naklada
Tiskano u 300 primjeraka

ISSN: 1334-8302

Tvrdnje i mišljenja u objavljenim
radovima izražavaju isključivo
stavove autora i ne predstavljaju
nužno stavove i mišljenja uredništva
i izdavača. Izdanje časopisa ostvareno
je uz novčanu potporu Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Cijena časopisa iznosi 7,00 kn.

Adresa uredništva:
ISHA Zagreb

– Klub studenata povijesti
(za: Redakcija „Pro tempore“),
Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu,
Ivana Lučića 3,
10000 Zagreb

E-mail:
[email protected]
[email protected]

Glavna i odgovorna urednica
Nikolina Sarić

Uredništvo
Tomislav Brađolica, Vanja Dolenec,
Nikolina Sarić, Filip Šimetin Šegvić,
Andreja Talan

Urednik pripravnik
Stefan Treskanica

Redakcija
Tomislav Brađolica, Vanja Dolenec,
Nikolina Sarić, Filip Šimetin Šegvić,
Andreja Talan, Stefan Treskanica

Recenzenti
dr. sc. Damir Agičić
dr. sc. Zrinka Blažević
dr. sc. Jasna Galjer
Tomislav Galović, prof.
dr. sc. Ivo Goldstein
mr. sc. Hrvoje Klasić
dr. sc. Petar Korunić
dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić
dr. sc. Mirjana Matijević-Sokol
dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus
dr. sc. Drago Roksandić

Similer Documents